Loading...

BAJA BUF

BAJA-BUF_4-c-Rainer-Berson

koncept: Sanja i Till Frühwald 

izvedba: Sanja Frühwald, Till Frühwald/Petar Cvirn, Asher O'Gorman/Ana Mrak, Raphael Nicholas/Ana Kreitmeyer 

glazba: Damir Šimunović 

set design i kostimi: VRUM 

grafičko oblikovanje: Dinko Uglešić 

produkcija: VRUM i Špancirfest / Park kreative 

doživljaj za djecu i njihove odrasle (0-2)

 

Što je to “Baja Buf”?

 

“Baja Buf” je događanje, predstava i igra. Kreirana je za i sa osam beba u starosti 12 – 18 mjeseci i četiri izvođača, a odvija se u velikom i mekanom

šatoru koji nudi mirno i sigurno okružje.

“Baja Buf” je i proslava – proslava nevinog života!

Najmlađa publika i njeni roditelji / starije osobe od povjerenja pozvani su u neutralan prostor, oslobodjen od igračaka i ostalih distrakcija. Izvođači

prate i amplificiraju dječju sponatnu aktivnost u centru prostora, dok odrasli promatraju na rubovima prostora igre.

Što se događa kad beba stara 12-20 mjeseci dobije potpunu slobodu u sigurnom prostoru sa osobom koja prati i reflektira svaki njihov pokret, zvuk,

raspoloženje?

Djeca su slobodna da sama odluče kada i kako žele sudjelovati, a prema njihovim odlukama odrasli će pokazati puno poštovanje.

Svaki session traje otprilike 45 minuta. Roditelji / staratelji ostaju prisutni u prostoru, dok djeca shvaćaju činjenicu da su zapravo ona sama “za

volanom”. Režirajući svoj vlastiti pokret bebe stupaju u interakciju sa izvođačima i nepredvidljivi i zaigrani dijalog slobodnog tijeka govora tijela

kreće… između odraslih, beba i izvodjača gradi se povjerenje koje omogućava djeci, čak i onoj najsramežljivijoj, da povedu igru i prihvate “razgovor”,

potičući razvoj i učenje komunikacijskih vještina i pokreta i malenih i velikih na jednostavan, ali inventivan i originalan način – zajedničkom izvedbom

predstave, kroz zabavu.

U “Baja buf-u” umjetnost se sreće sa dobrobiti i poticajem za razvoj komunikacijskih vještina beba koje su na rubu jezika.

Iskustvo “bajabufanja” jedinstveno je prvo otkrivanje mogućnosti neverbalne komunikacije i tjelesnih instikata kroz opuštenu atmosferu koja se

može i ponijeti kući!

Svi prisutni zajedno kreiraju uvijek novu predstavu u kojoj – bilo da direktno sudjeluju ili svjedoče – postaju povezani kroz novi način promatranja,

kretanja i komuniciranja.

Kroz “Baja buf” i najmlađi posjetitelji Špancirfesta, zajedno sa svojim roditeljima ili starijim osobama od povjerenja mogu aktivno sudjelovati i pronaći

program posebno njima namijenjen, postajući tako i aktivni sudionici ovog spektakularnog festivala za zaista sve uzraste!

 

 

Starosna granica

 

Nakon intenzivnog pripremnog istraživanja dječja dob od 12-20 mjeseci odabrana je kao idealna kako bi uključili bebe koje su samostalno mobilne

(puzajući ili hodajući) i na rubu verbalizacije / govora.

Igra dobro funkcionira sa ovom starosnom skupinom jer djeca u toj dobi imaju prirodnu želju za spontanim i slobodnim kretanjem, istražujući sebe,

prostor u kojem se nalaze i svijet oko njih svojim vlastitim tijelom kao primarnim sredstvom komunikacije.

Izvođači su pripremnim radom posebno senzibilizirani,vješti, a bebe u ovoj starosnoj skupini na taj način naročito stimulirane i zabavljene.

Iz tog razloga bitno je da se organizator dogadjanja drži starosne granice pri rezervaciji ulaznica za “Baja buf”.

 

Kako biti čovjekom

 

Odabrati rad na performansu u kojem mogu uživati i djeca znači odabrati jednolinijsku jednostavnost, prikaz i predstavljanje ali istovremeno biti

kompleksan i raznolik. Ključno je zadržati vrijeme i prostor prikladan maloj djeci. Mi nismo ovdje kako bismo ih punili poput praznih posuda, već

naprotiv mi smo ovdje kako bismo upalili vatru – radost života.

Baš kao i odrasli, djeca s nama žele dijeliti sve što je vezano uz ljubav, samoću, dan i noć, Sunce i zvijezde, sjene, strahove i Mjesec, ljepotu i vjetar.

Pjesničke teme.

Pratiti malo dijete u kazalište predstavlja opasnost od susreta s nepredvidivim, kada nećemo znati što učiniti ili će nas iznenaditi djetetove reakcije.

Budimo samo odrasla osoba koja nije stigla isplanirati svaki detalj i koja želi stalno kontrolirati situaciju, prepustimo se trenutku i koristimo svoje

iskustvo.

Vrata se otvaraju, ulazimo u novu prostoriju, prostoriju u kojoj su razmještene različite stvari. Možda je tamno, možda svira glazba. U trenutku kad

ulazimo u prostoriju, naša se osjetila, intuicija i misli pokreću prekomjernom silom i daju nam na znanje trebamo li ostali ili otići!

S djetetom u naručju mi sve to upijamo, a dijete trenutak doživljava kroz nas.

Predstava još nije ni počela, a naša tijela i podsvijest već reagiraju i na nas djeluju iznutra.

Zamislimo sada da sjedimo, prepuni očekivanja.

 

Tiranija očekivanja

 

Ulazimo u prostor jer tražimo nešto novo; inače bismo jednostavno ostali kod kuće. Želimo nešto doživjeti. Dijete osjeća da se odrasli osjećaju dobro –

da su radoznali, otvoreni i motivirani. A dijete? Ono bude prisiljeno ući u prostoriju – nitko ga ne pita što želi, a i da ga pita, dijete ionako ne zna

odgovoriti. Velika je to odgovornost za roditelje koji si ne mogu dozvoliti pasivnost i nezainteresiranost, a baš to očekuju od svoje djece. Iskustvo se

mora dijeliti s djecom kako bi se postiglo razlijeganje osjećaja i bliskost, i kako biste sebi dozvolili da vas sadašnjost dotakne u prostoru, ovdje i sad. To

će značiti da se odrasli moraju odreći svojih očekivanja i ustupiti mjesto intimnosti, nesvjesnom, osnovnih porivima koji nas sve povezuju – onome što

se ponekad naziva ‘Ono što jesam’.

Gyldendalov rječnik stranih riječi ‘odjek’ definira kao ‘pojačavanje zvuka odjecima ili jednakim vibracijama; odnosno vibrirajuće tijelo koje generira

slične vibracije, reakciju ili razumijevanje u drugom tijelu.’

”Ono što jesam’ povezuje nas s djetetom u nama koje nas ne napušta sve do naše smrti. Performanse kojim ‘Ono što jesam’ postaje vidljivo znakovito

je za bebu, dijete i odraslu osobu. Veza je univerzalna.

Stvarati za malene nimalo je lak zadatak: treba znati kako pogoditi srž. Bebe neverbalnu komunikaciju doživljavaju na vrlo osjetljiv, profinjen način.

Djeca koriste osjetila; primjećuju i predaju se utjecaju fizikalnih potreba i osjećaja te shodno tome reagiraju. Govorni i misaoni procesi nastupaju

kasnije. A naš je zadatak hrabro se uhvatiti u koštac s različitima oblicima izričaja, nepovezanim ili besmislenim riječima/zvukovima, riječima koje se

pretvaraju u glazbu, ritam, pokret i sklad. Trebali bismo postaviti ogledalo i promatrati njihovo nezasitno istraživanje, ponuditi im emocije, poeziju,

estetiku i blisko druženje.

 

Apstraktan djetetov svijet

 

U knjizi ‘The Interpersonal World of the Infant,’ Daniel Stern piše o tome kako beba doživljava svijet oko sebe na jednak način na koji odrasla osoba

doživljava apstraktan ples ili glazbu. Beba upija boje i oblike. Svjesna je broja apstraktnih značajki: oblika, količine, razine intenziteta, zakrivljenosti,

simetrije, složenosti i konfiguracije. Beba uočava usklađenost svojih pokreta s pokretima drugih. Razvojni zadatak bebe uključuje stvaranje široke i

čvrste veze s ostalim živim bićima. Dijete doživljava bogatstvo svakodnevnog života u kojem se mnogi događaji zbivaju istovremeno, poput polifonije

u harmoniji. Dijete primjećuje pravilnost tijeka događaja i uživa u ponavljanjima kojima se prepoznatljivo miješa s novim elementima. Na taj način

beba postupno širi svoje horizonte.

‘Unutarnja, subjektivna domena nalazi se izvan svijesti i ne može se verbalizirati. Prisutna je u uvjetima poput kontemplativnih sanja, emocionalnih

stanja i percepcije specifičnih umjetničkih djela kojima se pobuđuju emocije u suprotnosti s verbalnom kategorizacijom.’

 

Umjetnici i mala djeca dijele isti jezik

 

Čak i prije nego razviju jezik, ljudi ‘razgovaraju’ tijelima, pokretom, izrazom lica, zvukovima i energijom, radnjama koje obavljaju i onim što stvaraju.

Svi mi neprestano želimo nešto reći. Umjetnici osjećaju ekstremnu potrebu za izražavanjem i izricanjem nečeg smislenog. Većina umjetničkih izražaja

ne uključuje riječi. Bebe i mala djeca razumijevaju stvari oko sebe na vrlo istančan način jer još uvijek nemaju razvijeno mentalno i verbalno

razumijevanje.

To znači da umjetnici i mala djeca dijele isti jezik.

Jezik je to kojeg mi, odrasli, moramo ponovno otkriti. Jezik zvukova, riječi, pokreta, oblika i ritmova. Obveza nam je poticati ono što smatramo

ispravnim – razotkriti golu istinu, uz naše odraslo stajalište staviti znak pitanja, otvoriti se neočekivanim radnjama bez potrebe za obrazloženjima,

logičnim objašnjenjima ili intelektualnim odgovorima.

Drugim riječima, moramo sami sebe staviti u poziciju u kojoj se dobrovoljno posvećujemo složenim vezama i zagonetkama; u kojoj zaranjamo duboko

ispod svjesnog shvaćanja svijeta kako bismo mogli otkriti poetski svijet koji nam otvara nove načine razumijevanja.

Djeca su ta koja nas odrasle mogu naučiti ponovno biti čovjekom.