BAJA BUF

koncept: Sanja i Till Frühwald
izvedba: Sanja Frühwald, Till Frühwald/Petar Cvirn, Asher O'Gorman/Ana Mrak, Raphael Nicholas/Ana Kreitmeyer
glazba: Damir Šimunović
set design i kostimi: VRUM
grafičko oblikovanje: Dinko Uglešić
produkcija: VRUM i Špancirfest / Park kreative
doživljaj za djecu i njihove odrasle (0-2)
Što je to “Baja Buf”?
“Baja Buf” je događanje, predstava i igra. Kreirana je za i sa osam beba u starosti 12 – 18 mjeseci i četiri izvođača, a odvija se u velikom i mekanom
šatoru koji nudi mirno i sigurno okružje.
“Baja Buf” je i proslava – proslava nevinog života!
Najmlađa publika i njeni roditelji / starije osobe od povjerenja pozvani su u neutralan prostor, oslobodjen od igračaka i ostalih distrakcija. Izvođači
prate i amplificiraju dječju sponatnu aktivnost u centru prostora, dok odrasli promatraju na rubovima prostora igre.
Što se događa kad beba stara 12-20 mjeseci dobije potpunu slobodu u sigurnom prostoru sa osobom koja prati i reflektira svaki njihov pokret, zvuk,
raspoloženje?
Djeca su slobodna da sama odluče kada i kako žele sudjelovati, a prema njihovim odlukama odrasli će pokazati puno poštovanje.
Svaki session traje otprilike 45 minuta. Roditelji / staratelji ostaju prisutni u prostoru, dok djeca shvaćaju činjenicu da su zapravo ona sama “za
volanom”. Režirajući svoj vlastiti pokret bebe stupaju u interakciju sa izvođačima i nepredvidljivi i zaigrani dijalog slobodnog tijeka govora tijela
kreće… između odraslih, beba i izvodjača gradi se povjerenje koje omogućava djeci, čak i onoj najsramežljivijoj, da povedu igru i prihvate “razgovor”,
potičući razvoj i učenje komunikacijskih vještina i pokreta i malenih i velikih na jednostavan, ali inventivan i originalan način – zajedničkom izvedbom
predstave, kroz zabavu.
U “Baja buf-u” umjetnost se sreće sa dobrobiti i poticajem za razvoj komunikacijskih vještina beba koje su na rubu jezika.
Iskustvo “bajabufanja” jedinstveno je prvo otkrivanje mogućnosti neverbalne komunikacije i tjelesnih instikata kroz opuštenu atmosferu koja se
može i ponijeti kući!
Svi prisutni zajedno kreiraju uvijek novu predstavu u kojoj – bilo da direktno sudjeluju ili svjedoče – postaju povezani kroz novi način promatranja,
kretanja i komuniciranja.
Kroz “Baja buf” i najmlađi posjetitelji Špancirfesta, zajedno sa svojim roditeljima ili starijim osobama od povjerenja mogu aktivno sudjelovati i pronaći
program posebno njima namijenjen, postajući tako i aktivni sudionici ovog spektakularnog festivala za zaista sve uzraste!
Starosna granica
Nakon intenzivnog pripremnog istraživanja dječja dob od 12-20 mjeseci odabrana je kao idealna kako bi uključili bebe koje su samostalno mobilne
(puzajući ili hodajući) i na rubu verbalizacije / govora.
Igra dobro funkcionira sa ovom starosnom skupinom jer djeca u toj dobi imaju prirodnu želju za spontanim i slobodnim kretanjem, istražujući sebe,
prostor u kojem se nalaze i svijet oko njih svojim vlastitim tijelom kao primarnim sredstvom komunikacije.
Izvođači su pripremnim radom posebno senzibilizirani,vješti, a bebe u ovoj starosnoj skupini na taj način naročito stimulirane i zabavljene.
Iz tog razloga bitno je da se organizator dogadjanja drži starosne granice pri rezervaciji ulaznica za “Baja buf”.
Kako biti čovjekom
Odabrati rad na performansu u kojem mogu uživati i djeca znači odabrati jednolinijsku jednostavnost, prikaz i predstavljanje ali istovremeno biti
kompleksan i raznolik. Ključno je zadržati vrijeme i prostor prikladan maloj djeci. Mi nismo ovdje kako bismo ih punili poput praznih posuda, već
naprotiv mi smo ovdje kako bismo upalili vatru – radost života.
Baš kao i odrasli, djeca s nama žele dijeliti sve što je vezano uz ljubav, samoću, dan i noć, Sunce i zvijezde, sjene, strahove i Mjesec, ljepotu i vjetar.
Pjesničke teme.
Pratiti malo dijete u kazalište predstavlja opasnost od susreta s nepredvidivim, kada nećemo znati što učiniti ili će nas iznenaditi djetetove reakcije.
Budimo samo odrasla osoba koja nije stigla isplanirati svaki detalj i koja želi stalno kontrolirati situaciju, prepustimo se trenutku i koristimo svoje
iskustvo.
Vrata se otvaraju, ulazimo u novu prostoriju, prostoriju u kojoj su razmještene različite stvari. Možda je tamno, možda svira glazba. U trenutku kad
ulazimo u prostoriju, naša se osjetila, intuicija i misli pokreću prekomjernom silom i daju nam na znanje trebamo li ostali ili otići!
S djetetom u naručju mi sve to upijamo, a dijete trenutak doživljava kroz nas.
Predstava još nije ni počela, a naša tijela i podsvijest već reagiraju i na nas djeluju iznutra.
Zamislimo sada da sjedimo, prepuni očekivanja.
Tiranija očekivanja
Ulazimo u prostor jer tražimo nešto novo; inače bismo jednostavno ostali kod kuće. Želimo nešto doživjeti. Dijete osjeća da se odrasli osjećaju dobro –
da su radoznali, otvoreni i motivirani. A dijete? Ono bude prisiljeno ući u prostoriju – nitko ga ne pita što želi, a i da ga pita, dijete ionako ne zna
odgovoriti. Velika je to odgovornost za roditelje koji si ne mogu dozvoliti pasivnost i nezainteresiranost, a baš to očekuju od svoje djece. Iskustvo se
mora dijeliti s djecom kako bi se postiglo razlijeganje osjećaja i bliskost, i kako biste sebi dozvolili da vas sadašnjost dotakne u prostoru, ovdje i sad. To
će značiti da se odrasli moraju odreći svojih očekivanja i ustupiti mjesto intimnosti, nesvjesnom, osnovnih porivima koji nas sve povezuju – onome što
se ponekad naziva ‘Ono što jesam’.
Gyldendalov rječnik stranih riječi ‘odjek’ definira kao ‘pojačavanje zvuka odjecima ili jednakim vibracijama; odnosno vibrirajuće tijelo koje generira
slične vibracije, reakciju ili razumijevanje u drugom tijelu.’
”Ono što jesam’ povezuje nas s djetetom u nama koje nas ne napušta sve do naše smrti. Performanse kojim ‘Ono što jesam’ postaje vidljivo znakovito
je za bebu, dijete i odraslu osobu. Veza je univerzalna.
Stvarati za malene nimalo je lak zadatak: treba znati kako pogoditi srž. Bebe neverbalnu komunikaciju doživljavaju na vrlo osjetljiv, profinjen način.
Djeca koriste osjetila; primjećuju i predaju se utjecaju fizikalnih potreba i osjećaja te shodno tome reagiraju. Govorni i misaoni procesi nastupaju
kasnije. A naš je zadatak hrabro se uhvatiti u koštac s različitima oblicima izričaja, nepovezanim ili besmislenim riječima/zvukovima, riječima koje se
pretvaraju u glazbu, ritam, pokret i sklad. Trebali bismo postaviti ogledalo i promatrati njihovo nezasitno istraživanje, ponuditi im emocije, poeziju,
estetiku i blisko druženje.
Apstraktan djetetov svijet
U knjizi ‘The Interpersonal World of the Infant,’ Daniel Stern piše o tome kako beba doživljava svijet oko sebe na jednak način na koji odrasla osoba
doživljava apstraktan ples ili glazbu. Beba upija boje i oblike. Svjesna je broja apstraktnih značajki: oblika, količine, razine intenziteta, zakrivljenosti,
simetrije, složenosti i konfiguracije. Beba uočava usklađenost svojih pokreta s pokretima drugih. Razvojni zadatak bebe uključuje stvaranje široke i
čvrste veze s ostalim živim bićima. Dijete doživljava bogatstvo svakodnevnog života u kojem se mnogi događaji zbivaju istovremeno, poput polifonije
u harmoniji. Dijete primjećuje pravilnost tijeka događaja i uživa u ponavljanjima kojima se prepoznatljivo miješa s novim elementima. Na taj način
beba postupno širi svoje horizonte.
‘Unutarnja, subjektivna domena nalazi se izvan svijesti i ne može se verbalizirati. Prisutna je u uvjetima poput kontemplativnih sanja, emocionalnih
stanja i percepcije specifičnih umjetničkih djela kojima se pobuđuju emocije u suprotnosti s verbalnom kategorizacijom.’
Umjetnici i mala djeca dijele isti jezik
Čak i prije nego razviju jezik, ljudi ‘razgovaraju’ tijelima, pokretom, izrazom lica, zvukovima i energijom, radnjama koje obavljaju i onim što stvaraju.
Svi mi neprestano želimo nešto reći. Umjetnici osjećaju ekstremnu potrebu za izražavanjem i izricanjem nečeg smislenog. Većina umjetničkih izražaja
ne uključuje riječi. Bebe i mala djeca razumijevaju stvari oko sebe na vrlo istančan način jer još uvijek nemaju razvijeno mentalno i verbalno
razumijevanje.
To znači da umjetnici i mala djeca dijele isti jezik.
Jezik je to kojeg mi, odrasli, moramo ponovno otkriti. Jezik zvukova, riječi, pokreta, oblika i ritmova. Obveza nam je poticati ono što smatramo
ispravnim – razotkriti golu istinu, uz naše odraslo stajalište staviti znak pitanja, otvoriti se neočekivanim radnjama bez potrebe za obrazloženjima,
logičnim objašnjenjima ili intelektualnim odgovorima.
Drugim riječima, moramo sami sebe staviti u poziciju u kojoj se dobrovoljno posvećujemo složenim vezama i zagonetkama; u kojoj zaranjamo duboko
ispod svjesnog shvaćanja svijeta kako bismo mogli otkriti poetski svijet koji nam otvara nove načine razumijevanja.
Djeca su ta koja nas odrasle mogu naučiti ponovno biti čovjekom.