Vanishing acts pokušavaju čin destrukcije individue, kao nositelja kazališnog akta, uzeti za početnu točku istraživanja medija teatra. Može li akt destrukcije, rastakanja identiteta afirmirati potencijale za razvoj novih? Razvlaštenje tijela postaje izvorištem beskonačnih narativa. U formalnom smislu radi se o solo izvedbama koje kroz kazališni i plesni medij istražuju istu temu, dok su odgovori disparatni i pred gledatelja postavljaju složenu igru asocijacija i međusobnog konektiranja radova. Akt III nastavak je istraživanja započetog 2009. godine u suradnji sa izvođačicom Petrom Hrašćanec, te je varijacija Akta II. U Aktu III, Sanja Tropp Frühwald problemu nestajanja pristupa sa obrnuta stajališta: sam solo bavi se pitanjem zaostataka, tragova koji upozoravaju na prisutnost persone koja je iščezla neposredno prije samog čina izvedbe. Sam rad doima se kao uvrnuta, nekonvencionalna, detektivska bajka koja pokušava razotkriti zločin djetinjstva, ljuljajuci se na granici (ne)vidljivog, (ne)zeljenog, (ne)ostvarenog, (ne)dozvoljenog.
Koreografski postupak obilježen je iscrpljivanjem (tijela, prostora, ideje), izlaganjem, opetovanim ponavljanjem istog prizora, rekonstruiranjem nekog događanja – “traume”, koje evazivno bježi u različite perceptivne slojeve ili medijski konstruirane vidove radnje: zvučni, vizualni, znakovni, apstraktno plesni. U Aktu IV, autorica se bavi pitanjima o dizorijentaciji, graničnim teritorijima, fantazira o slobodi, a tijelo i identiteti izvođača razobličuju se tijekom procesa. Koreografski postupak nastoji postaviti u suprotnost narativ naspram pronalaženja odgovora na pitanje što se događa kada realitet jednog habitusa izgubi sve svoje vrijednosne kodove, te se cijela struktura na kojoj pociva svijet kakvog ga znamo pocne urusavati i otme kontroli. Ispituju se strategije odlaska. S one strane svake (pa i kazališne) posredovanosti zajedničkim trenucima, pojmovima, pretpostavkama i konvencijama, Vanishing Acts kao da upozoravaju „da je svatko od nas „razriješen“- razriješen na način koji se ljudima koji s drugima svoj život žele smisleno oblikovati mora učiniti beznadežnim: konačno sam.“ (Peter Strasser)
