VANISHING ACTS 1 & 2
Akt I
Koreografija: Petra Hrašćanec Herceg (SSP)
Izvedba: Sanja Tropp Frühwald
Akt II Koreografija: Sanja Tropp Frühwald
Izvedba: Petra Hrašćanec Herceg (SSP)
Dramaturgija: Saša Božić
Glazba: Damir Šimunović
Kostimi, scenografija: Zdravka Ivandija
Dizajn svjetla: Igor Petrovski
Grafički dizajn: Dinko Uglešić
U predstavi su korišteni odlomci iz knjiga „Poetika adolescencije“ Bogdana Maleševića i „Der Struwwelpeter oder lustige Geschichten und drollige Bilder“ Heinricha Hoffmanna.
Projekt je ostvaren u 2009. u prostorima: Liberdancea, Zadarskog plesnog ansambla i Teatra &td, a u okviru programa Choreoroom 2009, te Eurokazova Pogona.
Premijera: Zagreb, Teatar &td, 2.10.2009.
trajanje: cca 60 minuta + pauza i ulaz publike nakon pauze
Hvala: Rajko Pavlić, Nataša Rajković, Till Frühwald, Antun Herceg, Nensi Lazić, Juraj Aras, Kazalište lutaka Zadar, Oriolik d.d, Studio za suvremeni ples, Zadarski plesni ansambl, Peggy Olislaegers, Amy Gale, Rosemary Butcher
Projekt je podržan od strane Gradskog ureda za kulturu, obrazovanje i šport Grada Zagreba
Vanishing acts pokušavaju čin destrukcije individue, kao nositelja kazališnog akta, uzeti za početnu točku istraživanja medija teatra. Može li akt destrukcije, rastakanja identiteta afirmirati potencijale za razvoj novih. Razvlaštenje tijela postaje izvorištem beskonačnih narativa u jednom slučaju, dok nam se razobličeno tijelo u drugom primjeru prikazuje kao himera; pozvani smo osluškivati njegovo neljudsko bilo. U formalnom smislu radi se o dva sola koja kroz kazališni i plesni medij istražuju istu temu, dok su odgovori iznenađujuće disparatni i pred gledatelja postavljaju složenu igru asocijacija i međusobnog konektiranja dvaju radova.
Sanja Tropp Frühwald problemu nestajanja pristupa sa obrnuta stajališta: sam solo bavi se pitanjem zaostataka, tragova koji upozoravaju na prisutnost persone koja je iščezla neposredno prije samog čina izvedbe. Sam rad doima se kao uvrnuta, nekonvencionalna, detektivska bajka koja pokušava razotkriti zločin djetinjstva. Koreografski postupak obilježen je opetovanim ponavljanjem istog prizora, rekonstruiranjem nekog događanja koje evazivno bježi u različite perceptivne slojeve ili medijski konstruirane vidove radnje: zvučni, vizualni, znakovni, apstraktno plesni.
Petra Hrašćanec Herceg bavi se idejom subjekta koji pokušava biti neidentičan (neusporediv sa općim). Subjekt izvedbe nalazi se u nekom tipu becketovskog, enigmatičnog krajolika i dok postepeno nestaje u mekoći prostora, prisustvujemo odbacivanju ljuštura identiteta, koji se ukazuje kao kazališni konstrukt. Kako vlasnik izvedbe neprestano blijedi pred našim očima pozvani smo iskusiti ostale elemente događanja, razgledati suptilnu mijenu prostora, slušati njegove udaljene odjeke, ili naprosto promatrati protok vremena.
S one strane svake (pa i kazališne ) posredovanosti zajedničkim trenucima, pojmovima, pretpostavkama i konvencijama Vanishing Acts kao da upozorava ju „da je svatko od nas „razriješen“- razriješen na način koji se ljudima koji s drugima svoj život žele smisleno oblikovati mora učiniti beznadežnim: konačno sam.“ (Peter Strasser)
